Stojeći na ovom povijesnom mjestu, podno spomenika koji svjedoči nepokorenost i prkos naroda Like protiv fašističkog terora, nemamo pravo šutjeti. Današnji dan nije samo dan sjećanja, već i opomena za trenutak u kojem živimo. Ustaški simpatizeri sa svojom zakonom zabranjenom ikonografijom i danas su tu. Pokušavaju nas omesti da se prisjetimo i odamo počast svim žrtvama koji su se borili protiv ideologije i režima zla. Protiv Nezavisne Države Hrvatske. Tvrde oni da je ustanak protiv Maksa Luburića i njegovih jedinica u Donjoj Suvaji, Osredcima i Bubnju bio četnički te da smo se borili protiv Hrvatske. Šire neistine i laži. Mi sa ovoga mjesta, kao i svih prethodnih godina – i danas i sutra – reći ćemo da smo se borili protiv ideologije i režima NDH. Kao što žalimo sve žrtve, tako slavimo i one koji su se borili za slobodu, za zemlju, za sve ljude, bez obzira na naciju i vjeru – kazala je Rajka Rađenović iz Vijeća srpske nacionalne manjine Zadarske županije na obilježavanju 85. godišnjice Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu.
Brojni mještani malog ličkog, ali u isto vrijeme i velikog ustaničkog mjesta, učestvovali su 27. jula na narodnom zboru, s prijateljima i suborcima iz čitave Hrvatske, slaveći slogu i oružano bratstvo Dalmatinaca i Ličana, Srba i Hrvata, koji su zajednički stvorili slobodni teritorij i oduprli se ustaškom teroru 1941. godine.
Međutim, isto kao i prethodnih godina, okupljene je na vrlo kratkoj udaljenosti uznemiravala skupina filoustaša. Ovo je uobičajeni igrokaz koji se izvodi u danima uoči Dana ustanka. Kako minorna grupa ne bi bila usamljena u sabotiranju i ocrnjivanju velikog datuma, javni servis, Hrvatski radio, nekoliko sati prije svečanog programa u Srbu ugostio je Marija Jareba, ekstremno desnog povjesničara.
Jareb je u radijskom programu relativizirao povod ustanku, tvrdeći da su ga podigli Srbi predvođeni četnicima protiv tadašnje vlasti NDH, da je komunista bilo vrlo malo i da su surađivali s talijanskim okupacijskim vlastima. Osim toga, Jareb je optužio ustanike za etničko čišćenje Hrvata i Muslimana, ne spominjući nijednom riječju razloge ustanka i ustaške zločine koji su započeli praktički odmah nakon formiranja NDH.
– Obilježavanje Dana ustanka u Srbu je od iznimne važnosti i zbog takvih huškačkih podmetanja. Prilika je to da se na jednom mjestu demantiraju svi lažni navodi i zlonamjerne interpretacije. Oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma, kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je tamanio ljude po rasnim zakonima, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbu s njim nikakvi – zaslužuju najdublje poštovanje – konstatirao je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, spominjući najpoznatije Marka Oreškovića, Gojka Polovinu, Nikolu Vidakovića, Đoku Jovanića i Dušana Mileusnića.
Podsjetio je da je početkom juna 1941. Ante Pavelić otišao da se pokloni Adolfu Hitleru od kojeg je dobio savjet da Hrvatska treba sljedećih 50 godina voditi “nacionalno-netolerantnu politiku”. Pavelić je savjet sa zadovoljstvom primio, kazao je Pusić, ali mu nije trebao. Do tada su već počinjeni masovni, okrutni i besmisleni zločini u Gudovcu, u Veljunu, u Glini, kao i po banijskim, kordunskim i ličkim selima.
Nije bilo dana da nisu ubijali, dodao je SDSS-ov predsjednik i saborski zastupnik Milorad Pupovac.
U prva tri dana jula 1941. u kotaru Donji Lapac, pobijeno je blizu 500 žena, djevojaka, djece i staraca i to pod zapovjedništvom Maksa Luburića. Prije toga ustaše iz Boričevca i Kulen Vakufa pobile su 154 mještana jedanaest sela, kazao je Pupovac
– Teror u svim njegovim najsurovijim oblicima kao što su zastrašivanje, pljačkanje, paljenje, premlaćivanje, silovanje i ubijanje bio je način kako se ustaška vlast odnosila prema rasnim, vjerskim, etničkim, kulturnim, idejnim i misaonim razlikama. To je činila i ovdje i na području Srba, odnosno kotara Donji Lapac. Ovdje je prve dane jula 1941., najprije u Suvaji, pa u Osretku, i na koncu u Bubnju, u tri dana pobila blizu 500 žena, djevojaka, djece i staraca. To je učinjeno pod zapovjedništvom Maksa Luburića. Prije toga su od 19. do 20. juna od ustaša iz Boričevca i Kulen Vakufa stradali mještani jedanaest sela. Njih 154, od čega 65 iz Nebljusa – pobrojao je Pupovac i dodao da su ovdašnji Srbi prije 85 godina ustali zbog državnog terora NDH. Govor u cjelini možete pročitati ovdje.
– Po svemu što znamo iz teorije i povijesnih praksi, to je bio legitiman čin otpora – kazao je Pupovac.
Kao što su u prošlosti zapisali komunistički borci, u prvim oslobodilačkim jurišima rodio se novi Srb, kao svjetionik oslobodilačke borbe koja se širila po cijeloj Hrvatskoj. To novorođenče revolucije, kako su ličko mjesto nazivali mnogi, nije prestalo da nadahnjuje slobodom ni onda kada ga je neprijatelj ognjem i mačem pokušao sravniti sa zemljom.
U spomen-domu u Srbu održana je tribina o događanjima prije, tokom i nakon ustanka u Srbu. Govoreći o onome što je prethodilo ustanku, povjesničar Ivo Goldstein započeo je 1932. godinom kada je Ante Pavelić, u glavnom ustaškom stanu u Italiji, objavio prvi broj lista Ustaša. U njemu su se, kao i u nekim drugim dokumentima, zagovarale najradikalnije metode borbe za nezavisnu Hrvatsku, uključujući terorizam. U borbi za ciljeve, sva su sredstva dopuštena pa i ona najstrašnija, citirao je Goldstein.
– Jedna od ključnih postavki ustaške ideologije bilo je stvaranje etnički čistog hrvatskog prostora. Značajan dio ustaša tvrdio je kako bi srpsko pitanje trebalo riješiti po načelu trećina: trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti. Ta maksima nije nikada zapisana u ustaškim programskim dokumentima, niti je zabilježena u tisku NDH-a. Međutim, nema nikakve dvojbe da je terorizam nad Srbima imao za cilj upravo te maksime o trećinama – objasnio je Goldstein.
Milan Radanović iz Arhiva Srba govorio je o kulminaciji državnog nasilja koji je uslijedio nakon ustanka, naročito 2. avgusta u brojnim kotarima južno od Save, između Kupe i Drine.
– U svim kotarima u kojima je živjelo srpsko stanovništvo, dogodili su se masovni zločini nad civilima. Prije svega u selima gdje nije bilo razvijenog ustaničkog pokreta, tamo gdje lokalni Srbi nisu bili naoružani i organizirani. Ustaše u ta sela upadaju i svuda vrše neselektivne masovne zločine. Ta kulminacija traje do 9. ili 10. avgusta, ali to ne znači prestanak zločina – upozorio je Radanović.
Šovinisti iz redova ustaničkog pokreta nisu marili za međunacionalnu suradnju, kakva je generalno bila politika partizanskog pokreta od početka ustanka do kraja rata i oslobođenja od fašizma, upozorio je Milan Radanović, podsjetivši na važnost uloge komunista
Drugi važan aspekt za razumijevanje konteksta su zločini ustanika, koji su izvršili srpski ustanici vodeći se motivom osvete, a koji su prerasli u etnički motivirane zločine. Najpoznatiji takav je masakr u Kulen Vakufu od 6. do 8. septembra 1941., kada je ubijen jako veliki broj mještana, prema dostupnim istraživanjima, čak i do njih 2000. Prije toga dogodio se zločin u Boričevcu 4. avgusta 1941., prije toga 27. na 28. jula, kada je ubijeno 38 članova obitelji Ivezić, naveo je Radanović.
– Šovinisti iz redova ustaničkog pokreta nisu marili za međunacionalnu suradnju, kakva je generalno bila politika partizanskog pokreta od početka ustanka do kraja rata i oslobođenja od fašizma. Tamo gdje je utjecaj komunističke partije bio manji, tamo je bilo više etnički motiviranih zločina ustanika. Nažalost, taj utjecaj je ovdje bio slabiji u početku nego u kotaru Korenica i Gračac, gdje je zločina bilo manje ili ih uopće nije bilo. Primjerice, na području Potkozarja ili Drvara komunisti su sprečavali gnjevne ustanike koji su se htjeli osvetiti nad nevinim Hrvatima i Bošnjacima čiji su sumještani ili rođaci učestvovali u prethodnim zločinima nad Srbima. Ta politika je bila uspješna na svim područjima na kojima su partizani imali dominaciju što je omogućilo dolazak hrvatskih mladića i djevojaka u partizane. Svi znamo da je Dalmacija bila karakteristična po masovnom odlasku omladine u partizanske redove. Taj odaziv je bio masovan i kasnije, 1943. i 1944. u svim dijelovima Hrvatske, u Slavoniji, u Zagorju, a u Gorskom kotaru još i ranije. Omasovljenje je, ne samo omogućilo pobjedu, nego i mogućnost Srbima da prežive. Da nije bilo takvog odaziva hrvatske omladine, radnika i komunista u partizane, pitanje je koliko bi srpski krajevi izdržali u tom otporu i da li bi uspjeli da se održe 1943. i 1944. – smatra Milan Radanović.
U izlaganju “Zašto je to bio genocid”, povjesničar Igor Mrkalj naveo je kako većina modernih genocida 20. stoljeća spada u tip ideoloških genocida, gdje su snažne ideologije nacionalizma, klerikalizma i rasizma bile presudni pokretači genocidnog procesa, a vladajućim političkim elitama koristile su u raspodjeli i kontroli imovine, vlasti i prestiža.
– U konkretnoj situaciji 1941., dolaskom ustaša kao velikohrvatskog nacionalističkog pokreta na vlast, rasplamsavanje hrvatskog nacionalizma poslužilo je kao pokretač genocidnog procesa. Često se zaboravlja da su ustaše bili teroristička organizacija, koja je stjecajem okolnosti preuzela vlast na državnom nivou, pretvarajući svoju vladavinu u državni terorizam. Evidentno je da se genocid nad Srbima u NDH planirao i organizirao te počeo provoditi i realizirati prije ustanka i bez obzira na ustanak – kazao je Igor Mrkalj.
Na lokalnom groblju u Srbu odana je počast poginulim Dalmatincima palim u oslobađanju Srba. Govore su održale Anja Šimpraga, SDSS-ova saborska zastupnica i Vesna Ugrina, predsjednica SABA-e za Dalmaciju koja je zahvalila Srpskom narodnom vijeću na obnovi ploča s imenima palih boraca ističući da njihovi potomci više neće morati “zemljom utrljavati krhotine kako bi pročitali imena”.
Na groblju su položene ruže i pročitana je pjesma Abdulaha Sidrana “Partizansko groblje”:
Ovo je dan, ovo se svjetlost mudro prelama u lišću, u mermeru iznad ceste, po groblju u kom i mi pomalo počivamo
Izvor Samostalni srpski tjednik Novosti, autorica Anja Kožul, datum objave 28. 7. 2026.