Nada iz Blinjskog kuta svake godine posjećuje glinsku komemoraciju za žrtve ustaških zločina ubijenih 1941. u nekadašnjoj Crkvi Presvete Bogorodice gdje su prije osnutka NDH pravoslavni Srbi s Banije ispovijedali svoju vjeru. U znak sjećanja 1969. ondje je podignut Spomen dom koji je u pokušaju brisanja sjećanja 1995. godine preimenovan u Hrvatski dom.
Nada u ruci drži crvenu ružu. Sve se nalazi u uspomenama, sugerira njezin čvrst pogled, bez obzira što prebire prstima kao da lista fotografije kojih opet – nema. Kao što nema ni humka ni groba u spomen na jednu djevojku, opet samo – sjećanje. Nekad se ta djevojka zvala Dragica ili Draginja kako su je još nazivali u rodnom sisačkom Novom Selu. I ta je djevojka planirala, i nadala se i zatim udala u svojim ranim dvadesetima. Rođeno je prezime Peškir zamijenila suprugovim Bogićević. Draginja je bila sestra Nadine bake ili teta Nadine majke.
Ubijena je u glinskoj Crkvi. Nadina baka o tome je slabo ili nimalo pričala. U djetinjim godinama Nada je o tome slušala svašta ili ništa. Svašta se govorkalo po selu, gotovo ništa kod kuće. U ti vrijeme nije postojala navada da bi netko stariji okupio ukućane oko stola i pričao im o događajima iz rata, pa i onim toliko svirepim iz glinske crkve.
– Znao si uglavnom ono što si čitao iz knjiga – kaže Nada. I što je vrijeme ubrzavalo, sve manje se pričalo, sve više zataškavalo. Nada još kaže:
– Hvala bogu, u zadnjem ratu nitko moj stradao nije.
Premda je ona u tom ratu upoznala izbjeglištvo.
Vrući julski dan polako je krenuo zalaziti, a Nada još reče:
– Poštujem svakog, svačiju vjeru, i svi smo mi iste krvi. Ničija nije tamnija ni svjetlija – opet će.
Ipak te 1941. krv se dijelila, i tekla kao lava. Prije 85 godina bio je to jedan od najvećih zločina počinjenih u NDH, izvan njezinog koncentracijskog sustava. Komemorativni skup u organizaciji Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Antifašističke lige Republike Hrvatske, okupio je i ove godine na platou ispred Spomen doma i potomke žrtava i Banijce iz Siska i Petrinje i njihove goste. Glinski otac paroh Goran Kalamanda i otac Mile Ristić, paroh toplički, prije svih vjerskim obredom odali su počast žrtvama.
Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, u ime Antifašističke lige podsjetila je uvodno na važnost sjećanja na muškarce i dječake, ubijene samo zato što su bili Srbi i pravoslavci. Tu smo, rekla je Teršelič, jer pamtimo ubijene Srbe, Židove i Rome kao i Hrvate koji su se pridružili partizanima.
– Tu smo jer pamtimo žrtve holokausta, genocida i samudaripena. Vi u Glini jako dobro znate kako je u vrijeme Drugog svjetskog rata, uz genocid nad Židovima i Romima, počinjen i genocid nad Srbima. Predstavnici Vlade RH, pa čak i vršiteljica dužnosti ravnateljice Spomen područja Jasenovac, ne žele o tome govoriti. Prave se da genocida nije bilo. Ali vi znate kako su vaši preci, vaši djedovi i pradjedovi odvedeni iz Gline, 13. svibnja 1941. kad su stradali glinski Srbi od 16 do 60 godina. Vi znate kako su njihovi rođaci i znanci iz Vrginmosta i drugih mjesta s Banije i Korduna, prevareni i dovedeni u crkvu, te ubijeni krajem srpnja i prvih dana kolovoza 1941. Znate kako su kasnije uz muškarce, u logore odvođene i žene i djeca. Hvala jer dolazite u vrijeme sve snažnijeg raspaljivanja ustašoidnih sentimenata, kada gledamo kako neki zastupnici u Hrvatskom saboru koriste ustaški pozdrav – kazala je Teršelič.
U Glini jako dobro znate kako je u vrijeme Drugog svjetskog rata, uz genocid nad Židovima i Romima, počinjen i genocid nad Srbima. Predstavnici Vlade RH, pa čak i vršiteljica dužnosti ravnateljice Spomen područja Jasenovac, ne žele o tome govoriti. Prave se da genocida nije bilo, ustvrdila je Vesna Teršelič
Izrazila je zatim žaljenje što svi dosadašnji gradonačelnici Gline dopuštaju da Spomen dom nosi ime Hrvatski dom, „časno na gotovo svakom drugom, samo ne na ovom mjestu stradanja“, kao i što nema razumijevanja za potrebu poštovanja uspomene na žrtve u Glini i previše drugih mjesta, širom Hrvatske.
– Više od deset godina zahtjeva nije dovoljno za povrat imena Spomen doma. Pitam se kad će vjetar promjene suprotstavljanja revizionizmu zaživjeti i u odlukama vlasti u Glini i kad ćemo svojim oglašavanjima napokon navesti i vladine institucije na razini Republike Hrvatske da pošalju jasnu poruku o potrebi izmjene imena – rekla je Vesna Teršelič.
Naglasila je i da se s tog mjesta pamte svi oni koji su spašavali susjede i koji su pronalazili snage za stvaranje novih oblika otpora., ali i svi oni koji su stradali devedesetih.
– Inspiriraju nas novi načini pružanja otpora nacionalizmu među kojima su i programi koje nudi nekadašnja Kuća Letića a sada Srpski kulturni centar Josif Runjanin u Glini. Komemoracije SNV-a i srpskih organizacija u Hrvatskoj u proteklim godinama postaju između ostalog i činovi otpora prema sveprisutnom revizionizmu. Dakle, koliko god u javnim politikama imamo snaženje ustaških simbola antifašističke organizacije u Hrvatskoj upravo reagiraju na pravi način sa, između ostalih, kulturnim programima, izdavaštvom, povijesnim istraživanjima – zaključila je Teršelič.
Saborska zastupnica SDSS -a Dragana Jeckov podsjetila je da Glina nije oduvijek bila mjesto tuge, jer je taj grad prije dvjesto godina predstavljao jedno od žarišta narodnog preporoda. Ondje je stolovao ban Josip Jelačić, a Josif Runjanin komponirao hrvatsku himnu izvedenu prvi put stotinjak metara od poprišta budućeg zločina. U razmaku od nekoliko godina ondje je graditelj Bartol Felbinger podigao katoličku Crkvu svetog Ivana Nepomuka i pravoslavnu Rođenja Presvete Bogorodice.
– Glinska svakodnevica srušila se u trenutku kad je na vlast došao režim izgrađen na ideji da neki ljudi vrede manje od drugih zbog drugačijih krvnih zrnaca. Odnosno, ne vrede ništa i treba ih se rešiti – kazala je Jeckov i podsjetila na tri vala nasilja koja su obilježila Glinu.
– Prvi u maju 1941., kada su pohapšeni i ubijeni gotovo svi muškarci srpske nacionalnosti iz grada. Drugi, i najteži, dogodio se upravo ovde, u pravoslavnoj Crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Kada su iz okolice Topuskog željeznicom dovezeni Srbi, njih oko četiristo i po naređenju pukovnika Tomislava Rolfa, u crkvi su ubijeni. Treći zločin dogodio se početkom avgusta, nad Srbima dovedenim iz okoline Vrginmosta koji su krenuli na Pokrst svečano obučeni, ukrašenih kola, misleći da idu prema miru u vlastitom zavičaju. Umesto toga, dočekala ih je smrt – rekla je Jeckov i dodala da je crkva u kojoj se dogodio zločin ubrzo srušen, „kao da se rušenjem zidova moglo izbrisati i ono što se u njoj dogodilo“.
Izlaganje je zaključila pozivom za nastavak zajedničke borbe za povrat imena Spomen doma. Ispred njega ostala je tek skulptura majke koja u jednoj ruci drži čedo, a u drugoj vrč vode života – znak da se ondje nešto dogodilo upućen prolazniku koji možda i ne zna što i ne zna zašto.
Veran Matić, beogradski novinar i predsjednik Asocijacije nezavisnih elektroničkih medija, u svom je govoru konstatirao da u proteklih godinu dana, javni dužnosnici u Srbiji i tabloidi, koriste termin „ustaša“ za mlade u Srbiji, za studente, za aktiviste, za sve koji drugačije politički misle, za one koji su proeuropski orijentirani i time devalviraju taj termin, zapravo devalviraju zločine koji su počinjeni i time se žrtve ustaša vrijeđaju.
Glumac i rođeni Banijac Dejan Stojaković čitao je odlomke iz nedavno objavljene knjige studije glinskog istraživača i povjesničara Igora Mrkalja „Ustaški teror i genocid – primjer Gline i glinskoga kotara 1941.-1942. godine”, koja predstavlja dubinsku analizu zločina temeljenu na brojnim izvorima.
Klarinetist Luka Bošković skladbom „Molitva kompozitora Kimana“ i zvucima „Tihe noći“, dotaknuo je srž i atmosferu komemoracije, na momente sjetne na trenutke prkosne.
Izvor Samostalni srpski tjednik Novosti, autor Dragan Grozdanić, datum objave 30. srpnja 2026.